Na popravnom dječak sa autizmom
Nevesinje, 24.08. – Akademski korak unazad odnosno “pad na popravni” koji je zadesio dječaka sa autizmom u nevesinjskoj gimnaziji izazvao je zabrinutost ali i frustracije u zajednici. Taj nemili i nedavni događaj izazvao je lavinu komentara na društvenim mrežama u vidu diskusije o inkluzivnosti, podršci učenicima sa jedinstvenim obrazovnim potrebama, naglašavajući nedostatke i propuste ustanove. Velika podrška javnosti upućena je dječaku, u nadi da će svoje obrazovno putovanje nastaviti sa istom onom odlučnošću i trudom koje ga je dovde i dovelo.
Zasto na upisu nisu rekli da on ne može pohađati srednju školu,da je on dijete sa poteškoćama u razvoju???
Udruženje “Moja Nada”
Može li autistično dijete pohađati redovnu srednjoškolsku nastavu?
Da, djeca sa autizmom mogu da pohađaju redovne srednje škole, ali odluka treba da se donese na osnovu njihovih individualnih sposobnosti i potreba. Uključivanje u obično obrazovanje je cilj roditelja i mnoge djece sa autizmom, jer promoviše socijalnu interakciju i učenje zajedno sa neurotipičnim vršnjacima.
Međutim, stepen uspjeha djece sa autizmom u redovnim srednjoškolskim časovima se razlikuje od slučaja do slučaja. Neka djeca sa autizmom napreduju u običnim okruženjima uz odgovarajuću podršku, dok bi drugi mogli da imaju koristi od specijalizovanih obrazovnih programa ili dodatne pomoći unutar naizled običnih učionica.
Šta sve ovo znači po učenika sa autizmom?
Javile su se brojne implikacije povodom slučaja “obaranja” djeteta sa autizmom iz nekog od predmeta u srednjoj školi, a ovo su samo neke od njih koje treba uzeti u obzir:
- Akademski Napredak: Pad u određenom predmetu i potreba da se ponovi može uticati na ukupan akademski napredak deteta. To može rezultirati odlaganjem završetka srednje škole, što može imati implikacije na buduće obrazovne ili karijerne ciljeve.
- Emocionalni i društveni uticaj: Pad u predmetu može biti emocionalno izazovan za svakog učenika, a za dijete sa autizmom. Emotivni aspekti neuspjeha mogu biti razarajući i zahtjevati dodatnu podršku kako bi se nosili sa razočaranjem.
- Uključenost roditelja: Roditelji djeteta sa autizmom možda će morati tijesno sarađivati sa školom kako bi se osiguralo da njihovo dijete dobije neophodnu podršku kako bi unaprijedilo svoje performanse u predmetu.
- Dugoročni ciljevi: Pad u predmetu može izazvati ponovnu procenu dugoročnih obrazovnih i karijernih ciljeva deteta. To može zahtevati razgovore o alternativnim putanjama ili modifikacijama njihovog obrazovnog plana.
- Samopouzdanje i motivacija: Neuspjeh može uticati na samopouzdanje i motivaciju učenika. Ključno je pružiti ohrabrenje i podršku kako bi se dete ponovno osnažilo i motivisalo za uspeh u svojim studijama.
Važno je pristupiti situaciji sa osjetljivošću i fokusom na individualne potrebe djeteta. Implikacijama se može upravljati pravilnu podršku, uključujući obrazovnu, emocionalnu i društvenu. Cilj uvijek treba biti da se pomogne djetetu da uči i raste, kako u akademskom tako i u ličnom smislu, bez obzira na prepreke.
Građani ogorčeni
U vrlo kratkom vremenskom roku ovo je drugi slučaj kada se za osnovna prava bori ova itekako senzitivna populacija. Nemogućnost školovanja i nemogućnost zaposlenja djece sa posebnim potrebama minimalizuje svaku šansu ove populacije za pristojan život u bilo kojoj, a posebno maloj, siromašnoj i nerazvijenoj zajednici .
Alarmantno stanje opštine
Ovaj nemili događaj koji je potresao nevesinjsku javnost samo doprinosi rastu nepovjerenja u službe i institucije ove opštine. Problem nepoznavanja struke nije samo u ovom sektoru Nevesinja. Ni ostali se ne mogu pohvaliti sa previše odgovarajućih u smislu kompetentnih ljudi na odgovarajućim pozicijama koje su u skladu sa njihovom strukom i stepenom obrazovanja. Dovoljno je “zaredati” službama i institucijama ove opštine i informisati se o obrazovnom statusu lidera i kadrova.
Nepravde kao što su nejednak pristup obrazovanju, zdravstvu i ekonomskim prilikama podstiču osjećaj razočarenja koji je značajno izraženiji kod ugroženih grupa društva. Kada institucije ne uspiju da se bave ovim disparitetima, to pojačava osjećaj otuđenja i nepovjerenja u iste.
Obnova povjerenja u institucije zahtijeva sveobuhvatne napore, uključujući rješavanje sistemskih problema, promociju transparentnosti i aktivno uključivanje marginalizovanih zajednica u procese odlučivanja. Neuspjeh u rešavanju rastućeg nepovjerenja može imati dalekosežne posledice, urušavajući društvenu strukturu i stabilnost društva. Imperativ je preduzeti korake da se isprave ove nepravde i obnovi povjerenje koje čini osnovu pravednog i jednakog društva.